Slijepi putnik

Da li su svi na palubi
notaru moga prisustva,
moje kraljevske beznačajnosti?
Da li ova Nojeva barka
plovi u mom pravcu
ili sam opet odabrao pogrešnu?
Opominju li me ovi vali,
svojim zagrljajem sumo rvača
zbog guje nedosljednosti
koja se krije u mojim njedrima?
Iz potpalublja dan izgleda veći
i nije ga lako savladat’.
Putnik sam bez karte,
no slutim da drugi za to ne mare.
Pravac kojim sada idem
spaljuje slike neodlučnosti
koje nam ostaju za potiljkom
i amovima kroti moje vidike.
Zajedno smo slabiji,
samo nabrekli leš
u močvari malograđanstva.
Ja sam sam jači,
snagom pritjeranog u kut.
Ostaju mi odškrinuta vrata
posljednjeg hipotetičkog pitanja:
Da li ovako sam i drčan,
mogu stvoriti dovoljno buke
da bi drugi shvatili da postojim?