Kad se suton spusti
u predgrađe moje misli,
a obzorje zakrvari
rđavom savješću…
Kad zloslutni ćuk
prene vjekovnog spavača…
Kad Saraceni otmu
i posljednju djevicu
naših vjerovanja…
Kad se vojske mjesečeve mjene
pretvore u suncokrete,
a jauk kuršuma
u Panov poj…
Kad sterilni vonj zgarišta
zamiriše nadom
i prognani
pronađu izgubljeni raj…
Kad se usamljenost
počne mjerit’ milionima
i neopaženo nestane
iz riječnika i leksikona…
Kad u hladu vinograda
hodočasnik pomirenje sretne…
Na počinak ću krenuti
i ja.

Kružim pohlepno nad
ostacima ovog dana.
Prvorođeni je u novom vijeku,
za koji neki tvrde da je i posljednji.
Ne marim za to
i ovako će preteći.
Crijevo vremena
oteglo se mojim tragom,
izdajnički svjedočeći
da sam ovdje bio, postojao.
Odnedavno sam shvatio
da se prošlost doziva tugom.
Stoga slutim čežnju
i za ovim danom
koji smo rasipnički
načeli i pustili da užegne.
Odsutno kušam ostatke odraza,
koji neumitno blijedi
sa obznanom nečujnog ubistva.
Sjenke noći stigle su
nadomak azurnog horizonta dan
i mučki ga usmrtile.
Mi smo nahočad ure,
koja je sa svakim našim
udisajem posljednja
za nekog u nizu.
Peh ili spasenje,
kriju se u tome
što nam nedostaje spoznaja
kad je na nas
red…

Zamislite riječi bez pokrića
bezbojne, site i gole,
kako me vole,
kako me bole.
Te grobare u šahovskoj partiji,
te gavrane na blijedoj hartiji,
na jesenjem strnjištu blatnom,
u glibu naše ravnodušnosti.
Zamislite riječi ukroćene,
kao armije stroge, ukočene,
kao kineza u stroju beskraj,
sa porukom što visi u zraku
i slučajno ispaljen hitac…
Te koje se otmu trenu,
iz grla krikom
il’ slovom crnim
raniti mogu k’o tane nekog,
al’ zato tu su kerberi ljuti,
što na mom pragu strpljivo šene
i čuvaju mene, baš od mene.
Ukrotio sam svoje riječi,
ali se bojim da ih pišem,
promijeniću misao,
možda i tabor,
nije za mene da ih brišem.

Tražim utjehu na pločniku
upljuvanom iznenadnim
avgustovskim pljuskom.
Tražim je u žmirkavoj sjeni
bagrema što rube desnu stranu
Avenije Foch.
Ili, možda, lijevu…
Slutnja jeseni visi u zraku,
žudeći da na našu prozaičnu priču
stavi neopozivu tačku.
Odbačeni san je utisnuo tragove
na cvrčećem asfaltu,
zamičući nezapaženo pravcem
zaborava.
Naprečac smo se odrekli nas
i postali ja i ona.
Čudno,
u ratovima doslijedno stradaju
samo mostovi.
Sa jedne obale
druga se teško seže…

Usnio sam noćas da te nema
i da su ti vjetri hilendarski
trag pijeskom zameli,
dok si iza neizgovorenih riječi
zamicala u daljini od ravnodušja.
Pokuš’o sam da se prenem
iz ovog sna bez sna
i da te dozovem imenom stranim
sazvučja čudnog mome grlu.
Ove riječi šuplje
ne daju se tvojim pravcem bacit’,
već lebde skrivene u šutnji
pod krovnicom od baldahina.
Sa te strane mrak me stiže
i ognjišta trne dahom od samoće,
ja u polju suncokreta,
pijem zlato gasećega sunca.
Pijem snove koji nisu zrili
u našoj bašti od umorne nade.
Razapeh obećanja horizontom
k’o zastavu bijelu,
ne bi li ti korak neodlučan post’o,
no priči ovoj kraj se suzom piše
i dva minus jedan
opet biva ništa.

Da li su svi na palubi
notaru moga prisustva,
moje kraljevske beznačajnosti?
Da li ova Nojeva barka
plovi u mom pravcu
ili sam opet odabrao pogrešnu?
Opominju li me ovi vali,
svojim zagrljajem sumo rvača
zbog guje nedosljednosti
koja se krije u mojim njedrima?
Iz potpalublja dan izgleda veći
i nije ga lako savladat’.
Putnik sam bez karte,
no slutim da drugi za to ne mare.
Pravac kojim sada idem
spaljuje slike neodlučnosti
koje nam ostaju za potiljkom
i amovima kroti moje vidike.
Zajedno smo slabiji,
samo nabrekli leš
u močvari malograđanstva.
Ja sam sam jači,
snagom pritjeranog u kut.
Ostaju mi odškrinuta vrata
posljednjeg hipotetičkog pitanja:
Da li ovako sam i drčan,
mogu stvoriti dovoljno buke
da bi drugi shvatili da postojim?

Moji snovi su mjehurići žurni
obijesni, ludi i burni,
na oku smirenog mora,
što žongleru glavnom
odaju tajnu,
da neko bez obznane
boravi tu na dnu.
Moji snovi su zmajevi bez daha
od krep-papira i straha,
koji svojom vjerom
uspjevaju oku na tren,
da zaklone sunce
i ugase dan.
Oni su vanvremenski haos,
pri čijom se zagonetkom
još uvijek češkam,
opijen mirisom prve kafe.
Kuc, kuc, kuc, kuuc…
Uvertira za spavača.
Ja sam kameni spavač
i jedino su mi sni lepršavi,
hrtovi brzi i mršavi
i drže me kao pontoni
da ne potonem,
s’ krajem priče.
Ja sam gospodar snova
buntovnih i od novog kova,
upredenih iskrama
u pletenicu bez potiljka,
a moje je carstvo
iznad zadnje misli.