Zamislite riječi bez pokrića
bezbojne, site i gole,
kako me vole,
kako me bole.
Te grobare u šahovskoj partiji,
te gavrane na blijedoj hartiji,
na jesenjem strnjištu blatnom,
u glibu naše ravnodušnosti.
Zamislite riječi ukroćene,
kao armije stroge, ukočene,
kao kineza u stroju beskraj,
sa porukom što visi u zraku
i slučajno ispaljen hitac…
Te koje se otmu trenu,
iz grla krikom
il’ slovom crnim
raniti mogu k’o tane nekog,
al’ zato tu su kerberi ljuti,
što na mom pragu strpljivo šene
i čuvaju mene, baš od mene.
Ukrotio sam svoje riječi,
ali se bojim da ih pišem,
promijeniću misao,
možda i tabor,
nije za mene da ih brišem.

Share This