Usnio sam noćas

Usnio sam noćas da te nema
i da su ti vjetri hilendarski
trag pijeskom zameli,
dok si iza neizgovorenih riječi
zamicala u daljini od ravnodušja.
Pokuš’o sam da se prenem
iz ovog sna bez sna
i da te dozovem imenom stranim
sazvučja čudnog mome grlu.
Ove riječi šuplje
ne daju se tvojim pravcem bacit’,
već lebde skrivene u šutnji
pod krovnicom od baldahina.
Sa te strane mrak me stiže
i ognjišta trne dahom od samoće,
ja u polju suncokreta,
pijem zlato gasećega sunca.
Pijem snove koji nisu zrili
u našoj bašti od umorne nade.
Razapeh obećanja horizontom
k’o zastavu bijelu,
ne bi li ti korak neodlučan post’o,
no priči ovoj kraj se suzom piše
i dva minus jedan
opet biva ništa.