Dan

Kružim pohlepno nad
ostacima ovog dana.
Prvorođeni je u novom vijeku,
za koji neki tvrde da je i posljednji.
Ne marim za to
i ovako će preteći.
Crijevo vremena
oteglo se mojim tragom,
izdajnički svjedočeći
da sam ovdje bio, postojao.
Odnedavno sam shvatio
da se prošlost doziva tugom.
Stoga slutim čežnju
i za ovim danom
koji smo rasipnički
načeli i pustili da užegne.
Odsutno kušam ostatke odraza,
koji neumitno blijedi
sa obznanom nečujnog ubistva.
Sjenke noći stigle su
nadomak azurnog horizonta dan
i mučki ga usmrtile.
Mi smo nahočad ure,
koja je sa svakim našim
udisajem posljednja
za nekog u nizu.
Peh ili spasenje,
kriju se u tome
što nam nedostaje spoznaja
kad je na nas
red…