Jesen je i moje je srce pomalo uvelo, povedeno masovnom psihologijom požutjelog lišća i ti si produžetak mojih ruku i mog srca, pri ovoj šetnji po tlu bronzane farbe. Sakrio sam moje misli ispod kišobrana i pozivam se na njegovu neophodnost zaštite od jenjavajuće kiše i posljednjih kapi kapitulirajućeg neba.

Čini mi se da se nalazimo ispod staklenog zvona, pošto tu vladaju potpuni mir i tišina u jednom neoubičajenom intenzitetu, ali kako je zvono providno, nisam siguran da li si i ti pod njim ili si pod tvojim vlastitim, protiv čijeg stvaranja sam prije mnogo vremena dizao glas. U meni vlada jesen i grudi su mi pune nesvarenih sjećanja, a korak nešto teži no jučer.